Sv. Lucija, djevica, mučenica i jedna od najomiljenijih svetica Crkve. Njezino ime znači „svijetla“ i na neki način naviješta veliko svjetlo božićne noći. Rođena je 284. godine u Sirakuzi na Siciliji, u vrijeme vladanja cara Dioklecijana, koji je poznat po progonu kršćana. Potjecala je iz imućne obitelji i imala je zaručnika. Iako o njezinom životu nema nekih iscrpnijih podataka, blagdan joj se spominje već od 400. godine. U novije vrijeme otkrivene su “Lucijine katakombe” i njezina grobna jama. Nad njezinim grobnim mjestom još je u bizantsko vrijeme stajala velika bazilika.

O Luciji su, osobito u Italiji, nastale brojne legende i pučke pjesme, a spominje je čak i Dante. Predaja tako kaže da je bila lijepa djevojka, a najdivnije su joj bile oči. Kako bi očuvala zavjet djevičanske čistoće, odbila je zaruke i odlučila sav imetak podijeliti siromasima. Povrijeđeni zaručnik prijavio ju je kao kršćanku. Lucija je zatočena i mučena, ali se svoje vjere nije odrekla. Prisiljavali su je da se žrtvuje rimskim idolima. Odbila je ponudu riječima: ” Ja poznam samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. Njemu je najdraža žrtva kad pomažemo siromahe i udovice. Sve sam svoje razdala siromasima. Preostalo mi je još jedino da i samu sebe žrtvujem Gospodinu.” Sudac joj je  zabranio dalje govoriti i osudio je na smrt odrubljivanjem glave, ali je prije smrti uspjela primiti Euharistiju i predvidjeti skoru smrt Dioklecijana i kraj progona kršćana. Njeno predviđanje ubrzo se ostvarilo.

Jedna druga legenda svjedoči da je jedan mladić bio očaran ljepotom Lucijinih očiju. Lucija je tada sama sebi iskopala oči, da ih pošalje nasrtljivom mladiću. Mladi poganin je bio toliko ganut Lucijinom gestom da je i sam postao kršćaninom i svjedokom vjere koju je Lucija djelom pokazala. U ikonografiji se Lucija prikazuje s ranom na vratu, s dva oka na pladnju ili sa zapaljenom uljanicom u ruci i palminom grančicom. Zaštitnica je vida, slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. 

Uz blagdan sv. Lucije povezani su brojni narodni običaji. Najrašireniji je da se sije božićna pšenica u zdjelice kao simbola obnove života i plodnosti. Do Božića pšenica naraste i zazeleni se te ukrašava božićni stol, a tokom božićnog vremena stoji ispod bora. Običaj je također da se od Lucije do Božića prati vrijeme, jer prema pučkoj predaji, slijedeće će godine u pojedinom mjesecu biti takvo vrijeme kakvo je na odgovarajući dan od Sv. Lucije do Božića.

Izvo: Hrvatska katolička mreža